Pametni telefoni su očigledno postali neizostavni deo naših života. Čine nam osećaj međusobne povezanosti, obaveštavaju o aktuelnostima i najnovijim vestima iz minuta u minut, pa čak i o promenama u bračnom statusu pop zvezdi i drugih poznatih ličnosti.

Deo ove „pogodnosti“ koja nam omogućava da ostanemo povezani su uvek prisutne notifikacije, pingovi i zvona koja javljaju novu poruku, komentar, lajk, tek pristigao mejl ili neku najnoviju vest.

Poslednjih nekoliko godina psiholozi skreću pažnju na izrazito povećan broj anksioznih i depresivnih pacijenata. Uzrok ovakvih poremećaja kod tih pacijenata nisu traume ili povrede, već previše dopamina, hemikalije proizvedene u mozgu koja funkcioniše kao neurotransmiter, povezana sa osećanjem zadovoljstva i nagrade.

Kada radimo nešto u čemu uživamo – recimo igranje video igara – mozak oslobađa malo dopamina i čini da se osećamo dobro. Međutim, jedno od najvažnijih otkrića u oblasti neuronauke u poslednjih 75 godina jeste to da je uočeno da se zadovoljstvo i bol obrađuju u istim delovima mozga i da mozak radi naporno kako bi ih održao u ravnoteži. Kad god se prevrne u jednom smeru, trudiće se da povrati ravnotežu, što se u nauci zove homeostaza, prevrtanje u drugom smeru.

Čim se dopamin ’’pusti’’, mozak se na njega prilagođava smanjenjem ili „snižavanjem“ broja dopaminskih receptora koji ga stimulišu. To uzrokuje gore pomenuto izravnavanje, odnosno prevrtanje i to na stranu suprotnosti, odnosno bola, zbog čega zadovoljstvo obično prati osećaj neraspoloženja ili svima dobro poznatog ’’bedaka’’. Nakon nekog vremena, taj osećaj prolazi, ali postoji prirodna tendencija da nam se stvori osećaj potrebe vraćanju izvoru zadovoljstva za drugu i svaku sledeću ’’dozu’’.

Ako ovaj obrazac držimo satima, svaki dan, nedeljama ili mesecima, ’’fabričko’’ podešavanje mozga za zadovoljstvo se menja i to znači da jednostavno moramo da nastavimo da igramo igre, ne da bismo osećali zadovoljstvo, već samo da bismo se osećali normalno (novo normalno). Čim prestanemo, doživljavamo univerzalne simptome koje oseća osoba prilikom skidanja sa bilo koje supstance ili jednostavno prilikom izlaska iz bilo koje siutacije koja izaziva zavisnost: šećer, duvan, opijati, anksioznost, razdražljivost, nesanica i tako dalje.

Dakle, stalna stimulacija dopamina koji se luči prilikom korišćenja naših digitalnih uređaja pretvara nas u previše znatiželjne i zavisne osobe, pa dolazimo u situaciju da jednostavno ne možemo zanemariti novu notifikaciju.

Kako je kontrola koju tehnologija ima nad našim životima sve jača, cena te ’’veze’’ je gubitak upravo one prave ljudske veze, koju čine glasovi, dodir, osmeh, izraz lica. Dakle, kada posegnemo za svojim pametnim telefonima i pomislimo da smo povezani, mi se zapravo udaljavamo.

Krajnji rezultat ovog čudnog nagona dovodi do zaokupljenosti i potrebe da se pojača ovaj elektronski vrhunac, a štetni efekti na ovom putu mogu imati ozbiljne posledice na mentalno zdravlje ljudi.

 

Jedno od mnogih istraživanja na ovu temu je objavljeno u časopisu NeuroRegulation, u kojem su istraživači iz San Franciska proučavali korišćenje pametnih telefona od strane 135 studenata.

Profesori zdravstvenog obrazovanja i vaspitanja, Erik Peper i Ričard Harvej tvrde da prekomerna upotreba pametnih telefona ima gotovo isti efekat i posledicu na studente, kao ona koja je primećena kod studenata kod kojih je zabeležena upotreba nedozvoljenih supstanci.

Njihov zaključak je jednostavan: najteži korisnici pametnih telefona pokazali su najveći stepen depresije, anksioznosti i usamljenosti i izolacije.

Osim toga, naučnici ističu da zavisnost od tehnologije koja podstiče korišćenje društvenih mreža može imati negativan uticaj na negovanje i razvoj novih društvenih offline veza.

Baš na taj način, usamljenost, dolazi od jednostavnog odsustva govora tela i drugih društvenih znakova koji su obično povezani sa komunikacijom licem u lice. Problem je u tome što se vizuelni signali ne mogu tumačiti kada ljudi koriste tekstualne poruke kao oblik komunikacije. Naučnici su takođe istakli da su ti isti studenti takođe obavljali više zadataka istovremeno, pa su tako na primer, dok su bili na telefonu i konzumirali neku društvenu mrežu, usput, jeli, bili na časovima, slušali predavanja ili čak koristili neki drugi oblik tehnologije uporedo. Ovaj oblik ponašanja, objašnjavaju, sprečava da se fizički ili psihički opustite i dovodi do fenomena poznatog kao multitasking, u kojem se ljudi istovremeno bave sa 2 ili više zadataka. Drugim rečima, teško je obaviti više zadataka podjednako dobro, tako da kvalitet jednog ne pati.

Prema rečima ovih profesora, notifikacije pametnog telefona – zvučni signali, vibracije, push obaveštenja – mame nas da u ista zavirimo, i tako aktiviramo ista neuronska kola u našem mozgu koja se aktiviraju u fight or flight stanju – kao recimo dolazne opasnosti od nekog predatora.

 

Međutim, kao što možemo da vežbamo suzdržanost – na primer smanjenjem unosa kalorija – tako možemo i svesno uložiti napor da smanjimo svoju zavisnost od pametnih telefona, tableta, kompjutera i ostalih digitalnih uređaja. Kontrolu nad tim možemo vratiti isključivanjem push obaveštenja i odgovarati samo na tekstove i e-poštu u određeno doba dana.

Moramo posvetiti vreme sebi, nahraniti mozak pravim stvarima i baviti se onim koje će delovati kao ’’protivotrov’’. Ponovno povezivanje sa prirodom, odvajanje vremena da istražimo okolinu, idemo na razne događaje, upoznajemo ljude – umesto da zabijamo glavu u telefone – korak je u pravom smeru.